ARHITEKTURA PERZIJE

Arhitektura u Perziji ima kontinuiranu historiju od preko 6000 godina, od barem 5000. p.n.e. do danas, sa karakterističnim primjerima koji se pružaju preko ogromnog područja od Sirije do Sjeverne Indije i granica Kina, od Kavkaza do Zanzibara. Perzijske građevine variraju od seljačkih koliba, čajdžinica, vrtnih paviljona do nekih od najljepših i veličanstvenih građevina koje je svijet ikada vidio. U svom smislu i svrsi, monumentalna perzijska arhitektura prvenstveno je bila vjerskog karaktera- na početku čarobna i precizna- čime je čovjek počeo komunicirati i surađivati sa nebeskim moćima. Dostupni građevinski materijali diktirali su glavne oblike. Glina, dostupna na raznim mjestima, potiče razvoj primitivne pise- lijevanog blata, čvrsto stisnuto i omogućeno za sušenje.Obilje teške plastične zemlje, zajedno sa žilavom gipsanom žbukom, olakšavali su razvoj cigle. Građevine od cigle nisu imale oštre konture, efekte čvrstoće i težine uobičajene za kamen, ali s druge strane dozvoljavale su velike, dobro definisane mase čija je ravna površina dopuštala ukrase koji bi bili neprimjereni ili čak nemogući na kamenu.

Više od 3000 godina određeni elementi dizajna perzijske arhitekture su se održali. Najupadljiviji bili su istaknuti osjećaj za mjerilo i uviđavno korištenje jednostavnih i masivnih oblika, prilično nevjerovatna dosljednost u korištenju ukrasnih sklonosti, portal sa visokim lukom postavljen unutar niše, stubovi sa potpornim kapitelima i ponavljanje tipa plana i elevacije. Neki od najranijih stilova postoje i danas. Trijem sa stubovima ili talar, otkriven u grobovima urezanim u stijenu, u blizini Persepolisa; kupola na četiri luka,; veliki jajoliki luk Ctesiphon i danas se može naći u pruvrednim zgradama dvadesetog vijeka, dvorište sa četiri ivana, koje je prethodili partitskom vremenu; kule od zemlje koje su se uzdizale prema nebu da bi se spojile sa božanskim kulama na nebu; unutrašnje dvorište i bazen, kutni ulaz i velike dekoracije jesu stare, ali su još uvijek zajedničke karakteristike.

Većina struktura su jednostavne u masi i konturama- donoseći iz daleka duh mira i sigurnosti- u kombinaciji sa kontrolisanim uzbuđenjem koje dolazi iz ogromnih područja živih boja, zapetljni ukrasi koji pozivaju na ležerno istraživanje. Ova kombinacija stimulacije i mirovanja karakteristična je za velike frize na Perzepolisu i nakupnine sjajne grnčarije kao one u Mashadu, beskrajno fascinantne i prožete detaljima. Raskošno i intenzivno razvijena površina ukrasa bila je osnovna, zadovoljavajuće obnovljena sa svježim otkrićem u svakom razdoblju. Osim uticaja klime, dostupnih materijala, vjerskih ciljeva i perifernih kultura, zaštitnici su takođe igrali odlučujuću ulogu u razvoju arhitekture. Veliki spomenici su se smatrali i povlasticom i dužnošću vladara. Darije i Xerxes, Chosroes II, Ghazan Khan, Timur, Mahmud od Ghazna, Šah Abbas, svi su koristili nacionalne izvore kao i svoje lične talente za građenje. Njihova veličanstvena zdanja bila su lični spomenici, demonstracija moći, osobnosti, rivalstva, ukusa i statusa

Sama okolina- velike planine prekrivene snijegom, doline velike kao pokrajine, široka, sjajna ravnica- zahtijevale su građevine zamišljene i izvedene u smislu veličine. U takvom okruženju gdje bi obična zgrada izgledala kao sitnica, osjećaj za mjerilo, smiono korišten, bio je nezamjenjiv. Čovjek je uvijek bio svjestan svoje ovisnosti o nebeskim silama i njegov glavni cilj bio je ostvariti kontakt sa vrhovnim silama, kroz poštovanje, poslušnost i sudjelovanje i potvrdnu arhitekturu. To je bio stalni ured a arhitekturu, i fizički i simbolički, da se premosti jaz između materijalnog i nebeskog svijeta, pomoću struktura koje se podižu prema nebu. Simbolički karakter planina i njihova ključna uloga u održavanju plodnosti i života nastavlja se kroz cjelokupnu historiju perzijske arhitekture, ponekad u određenim simbolima, ponekad u suptilnim oblicima, i najčešće u upotrebi ukrasa koji jasno podsjećaju na vegetaciju. Važna karakteristika ovog planinskog koncepta nužno uključuje ulaz. Rascjepine i duboke usjekline vode u srce planine, a to se postiže kroz ove otvore iz kojih se bog povlači ili izlazi u vitalnom trenutku obnove. Dakle, u ranim prikazima planine, nebeske sile su u kontaktu sa zemljom. U ranim hramovima ili ziguratima, koji u svom obliku i značenju predstavljaju planinu; ova niša, vrata prema božanskom svijetu predstavljena je velikim vanjskim portalima. Oni predstavljaju prvi korak u prelazu iz vanjskog činjeničnog svijeta u unutrašnji svijet božanske moći. Od zorostianskog vremena ljepota je bila integralno povezana sa svjetlom. To je bila suštinski dio božanske ličnosti. Fizičko svjetlo u Perziji- intenzivno, opipljivo, kreativno- uvjerljivo razjašnjava ulogu koja mu je dodijeljena po religiji. U perzijskoj umjetnosti, tražile su se lakoća i jasnoća, a izbjegavalo se mračno i zbunjujuće. Ljubav prema ljepoti postojala je u svim klasama i danas nalazimo skromna oruđa izrađena sa profinjenim ukusom. Ta ljepota sama po sebi je bila značajna, da je bilo bitno njegovati i čuvati, da je u istinu ljepota božanski atribut, gdje su univerzalna načela bila prihvaćena.


UMJETNIČKE EPOHE Podjela umjetnosti u Perziji odgovara političkim periodima u državi. Prema glavnim dinastijama koje su vladale Perzijom od osnivanja države do njenog pokoravanja od strane Arapa, umjetnost Perzije se dijeli na tri glavna perioda: Ahemenidski, partski, i sasanidski.

• PRIJE AHEMEDINA prije 560 p.n.e.
• AHEMEDINI 560-330 p.n.e.
• SELEUKIDI -: 312.-174 . p.n.e.
• PARTI 174 p.n.e - 224 n.e.
• SASANIDI: 224-642 n.e.

Kirova slobodnostojeca grobnica kod Pasargade(VI st. p.n.e)

Perzijska straža Apadane
`Besmrtnici`naoružani kopljem,lukom i spremnikom za strijele,a u nekim slučajevima i sa okruglim štitom,formirali su carsku stražu Ahemenidskog vladara.Strogi red ratnika je u suprotnosti sa živosti općenito vidljivim u grčkim reljefima,gdje je bitna značajka pokušaj da se prenese pokret.

Sasadinska kraljevska palata u Sarvistanu.Aksonometrijski presjek(rekontsrukcija izgleda).Rijesen je problem podizanja kupole nad kvadratom.Tektonski sistem ahemenidskog perioda je zamjenjen stereotomskim.

ARHITEKTURA EGIPTA

KRATKI PREGLED OKOLNOSTI POD KOJIMA SE RAZVIJALA ARHITEKTURA STAROG EGIPTA


Zemlja Faraona se sastoji od uskog pojasa uz obje strane plodne rijeke Nil, oko koje se nalazi ogoljena zemlja, oštre stijenske litice i pustinja. Na sjeveru Nil postaje ogromna delta prema Mediteranu.

Od materijala za izgradnju Egipat je obilovao kamenom ali i povoljnim načinom transporta kamena sa brodovima Nilom. Zbog masivne kamene gradnje, egipatski spomenici su se sačuvali i do danas. Egipat je bio bogat svim građevinskim materijalima, osim drvetom. Od dobrih vrsta gline Egipćani su pravili ćerpić, koji su upotrebljavali za izgradnju stambenih zgrada i utvrđenja. Međutim, u arhitekturi Egipta najveći značaj je imao kamen, koga je bilo raznih vrsta i najboljeg kvaliteta. Bilo je u neograničenim količinama krečnjaka, pješčara, granita, sijenita, bazalta, diorita. Dobre vrste kamena omogućavale su upotrebu velikih greda za pokrivanje arhitektonskih prostora.


Egipat ima samo dva godišnja doba: ljeto i proljeće, što je značajno doprinjelo očuvanju struktura. Ova klima je bila pogodna za stvaranje arhitekture sa masovnim zidovima gotovo bez otvora, jer je toplote i sunca bilo dovoljno.
Klimu u Egiptu karakterišu visoke temperature preko čitave godine. Pola godine vlada suša, a druga polovina je puna vlage. Tad se Nil izlijeva iz svoga korita. Poslije povlačenja, on ostavlja plodni nanos koji godišnje može da da i četiri žetve. Ova žarka klima, kao i u Mezopotamiji, uslovila je izgradnju zgrada sa unutrašnjim dvorištima, oko kojih su grupisane prostorije sa malim otvorima, koji su orijentisani na dvorište. Koliko god su poplave Nila bile ljudima korisne, radi povećanja plodnosti tla, toliko su one predstavljale i opasnost.


Zbog toga je bilo neophodno izgraditi uređaje za odbranu od poplava, razne nasipe i odbrambene zidove, kao i kanale za navodnjavanje u sušnim mjesecima. Zidovi nasipa i kanala pravljeni su nagnuti, kako ih voda ne bi podlokavala. Ti nagnuti zidovi, posve utilitarni i funkcionalni u irigacionom sistemu, prešli su i u arhitekturu i dali joj jednu specifičnost i osobenost, karakterističnu samo za Egipat.



Društveni sistem se sastojao od . faraona i njegove porodice, zvaničnicima i sveštenicima a s druge strane su bili seljaci i zanatlije. Faraoni su (prema egipatskom svešteniku Manethu koji je napravio zapis oko 300.g.p.n.e na grčkom jezik), bili podjeljeni u 30 dinastija.


Ove dinastije su podjeljene u tri najznačajnija razdoblja kraljevstva i ptolomejsko razdoblje od vremena Aleksandra Velikog te dolaska Rimljana.


1. Staro Kraljevstvo (Dinastije od I – IX), 3600- 2130.g.p.n.e
Južni Egipat, prestonica Memfis, period je izgradnje velikih piramida u Gizi sve do XI
dinastije kada je prestonica postal Teba.


2. Srednje Kraljevstvo (Dinastije od XI – XVII), 2130-1580.g.p.n.e
Povratak stabilnosti pod kraljem Mentuhetepom II, zemlja je bila ujedinjena, što se
odmah odrazilo i na napredak u umjetnosti i arhitekturi. Početak gradnje hrama u
Karnaku.


3. Novo Kraljevstvo (Dinastije od XVIII-XXX) 1580-332.g.p.n.e
Glavni grad Teba, daljnja dogradnja hrama u Karnaku. Vrijeme vladavine i jedne kraljice – Hatšepsut. Vladavina Amenofisa IV koji je svoje ime promjenio u Akhenaten, te
preselio prestonicu u Amarnu i izmjenio tradicionalnu egipatsku religiju sa novom vrstom monoteističke. ( Supruga Nefertiti, sin Tut-an-khamun).


Rasmzes I započinje gradnju hipostilne dvorane u Karnaku. Period vladavine Ramzesa II jednog od najpoznatijih vladara i graditelja brojnih objekata hram u Abu Simbelu, Hram Ramzesa (Ramaseum) u Karnaku. Od 525.g.p.n.e Egipat su osvojili Perzijanci i bili su okupatori oko 100 godina.


4. Ptolomejski period, od 332 g.p.n.e do 3.g.n.e
Period Aleksandra Velikog, koji je osnovao grad Aleksandriju koja je postala središtem grčke kulture. Nakon njegove smrti 323.g.p.n.e Egipat je pao pod vlast generala Ptolomeja i tri stoljeća Kraljevstvo je ponovo doživljavalo procvat. Graditelj je svetionika na Farosu. Pred kraj ptolomejskog perioda rimski napadi su bili sve jači, te smrću kraljice Kleopatre Egipat je postao rimska provincija.



ARHITEKTURA


Egipatska arhitektura izvedena u kamenu prva je potpuno definisala tektonski princip komponovanja arhitektonskih prostora. Egipatska religija je imala vrlo veliki broj božanstava od kojih su neka bila lokalnog značaja, a samo mali broj bogova je bio poštovan u čitavom Egiptu. Najvažniji i najmoćniji je bog sunca RA, koji daje život svim živim bićima. Bogovima se grade hramovi, kao njihove vječne kuće. Za arhitekturu, ne manji značaj imalo je vjerovanje u besmrtnost duše, što je kao posljedicu imalo izgradnju monumentalnih grobnica egipatskih faraona.


Robovlasnički sistem stvorio je državnu organizaciju na čijem čelu je bio vladar, faraon, sin boga sunca, neograničeni gospodar, kao i vladar u Mezopotamiji. Faraon je gradio bogovima hramove, a sebi grobnicu. Vjerovanje u besmrtnost duše imalo je odraza na težnju Egipćana da izgrade arhitekturu koja će vječno trajati.


Pobrojani faktori u Egiptu su stvorili arhitekturu koja ima vlastitu fizionomiju posve različitu od ostalih. Ovi faktori nisu isti za sve arhitekture, niti pojedinačno imaju jednak uticaj. Njihovo djelovanje je uvijek skupno, pri čemu neki od tih činilaca ima presudan značaj. Za Egipat, to je izolovan geografski položaj, koji je omogućio relativnu nepromjenljivost umjetnosti kroz vremenski period od tri milenijuma.

Poimanje vječnosti iz religije,našlo je odraza za vječnim i monumentalnim u arhitekturi.

El-Amarna:šematski prikaz naselja za radnike,gdje primjećujemo planski princip razvoja grada uz izgradnju pravougaone mreže ulica koje zatvaraju pravilne četverougaonike za stambenu izgradnju.                      

ARHITEKTURA MEZOPOTAMIJE

KARAKTERISTIKE

Građevinski programi, tipovi zgrada i građevinski oblici počivaju na klimi, građevinskom materijalu,privrednoj strukturi,predožbama o vjeri,državi i društvu.

Tri vodeća građevinska zadatka su gradnja:

‐ sakralnih građevina;

‐ palača i;

‐ gradskih zidina.

Konstruktivni oblik je rezultat primjene lokalnog raspoloživog građevinskog materijala – trstike, gline i pijeska. Drvo se doprema iz drugih krajeva, a kamen se nadomješta opekom, najprije sušenim na zraku, a zatim pečenim.

Građevinskoj tehnici i klimi odgovara gradnja masivnih zidova, bez prozora s unutarnjim dvorištima i terasastim ravnim krovovima.

To rezultira oblikovanju građevina kao kubičnih tijela koja su slojevito 

superponirana. Plastičko raščlanjivanje zidova nije rezultat potrebe za ojačanjem zida već i primjena 

prapovijesnih tehnika gradnje (gradnja lijep‐om).Taj oblik gradnje postaje kanon te se prenosi kroz 

povijest. Boje se od najranijeg doba upotrebljavaju za dekoraciju, a izumom pocakljene opeke osigurano 

je jednostavno ukrašavanje građevina zidnim slikama i dekoracijama kako bi se naglasio simbolički 

značaj arhitekture.

Prapovjesne nastambe – ishodište mezopotamskih građevnih oblika

Mezopotamska varijanta kuće u obliku krova je „zrefa“ – koliba od trske. Povezani snopovi trske u jednakim se razmacima u parovima ukopavaju jedan nasuprot drugom i savijaju u rebra. Uzdužni vez od trske i drvenih motki povezuje i u bačvasti kostur, koji se pokriva hasurama (prostirkama) od trske i prekriva glinom.

Kružne kuće-nastaju iz kruga oko ognjišta – smatra se najstarijim oblikom kuće. Ovaj tip gradnje pripada tipu kuća u obliku košnice..

Pravokutna kuća- nastaje na kraju prapovjesnog doba. Jednostavnost primjene pravokutne forme,mogućnost povezivanja više prostora, te jednostavnija aplikacija građevinskog materijala ovom tipu daju prednost nad drugim tipovima gradnje. 

Hamurabijev zakonik – najstariji sačuvani dokument kojima se određuje zakonodavno‐pravni sustav jedne države. Povjesničari smatraju da se, nakon proširenja carevine, Hamurabi okrenuo sređivanju zemlje po pitanju jedinstvenog zakonodavno‐pravnog sistema. Donesen je u posljednjoj dekadi njegove vladavine, oko 1780. godine p.n.e. Sastoji se od tri dijela:

• u prvom dijelu Hamurabi opširno govori o svojoj ulozi prema svome narodu koja je određena od strane bogova;
• u drugom dijelu, po Šelovoj numeraciji, smještena su 282 člana koji su ustvari konkretni zakonski propisi i sama suština Hamurabijevog zakonika;U ovom dijelu nalaze se i prve odredbe koje se odnose na obavezne odnose sudionika u gradnji.
• u trećem, završnom dijelu Hamurabi poziva podanike na poštovanje zakona, obećavajući nagrade i božansku zaštitu od prokletstva i zla, svima onima koji se nalaze unutar zidova njegovog hrama odnosno onih koji su pod njegovom vlašću i koji se pridržavaju zakona prijeteći teškim kletvama i kaznama za one koji to ne čine i koji zakon ne priznaju.

Urbanizam

Visoko razvijene kulture i urbanizam međusobno su uvjetovani. Grad postaje točka koncentracije

gospodarske, političke i vjerske moći društva. Jerihon i Çatal Huyuk su preteče ksnijih gradova.

Gradovi Mezopotamije koncentriraju se u 3 skupine koje se poklapaju sa središnjim područjima

naseljavanja politički i kulturno vodećih naroda:

‐ južna skupina ‐ Sumerani od 3800 g.p.n.e. grade gradove Ur, Eridu, Uruk, Nipur, Lagaš i Larsa;

‐ središnja skupina – Akađani i Babilonci grade: Kiš, Spar, Akad, Mari, Borsipu i Babilon;

‐ sjeverna skupina – Asirci grade: Ašur, Kalhu, Ninivu i Dur Šarakin.

Sumerski tip „hramskog grada“ predstavlja najstariji sačuvani model grada. Zidine grada su ovalne forme, u središtu se nalaze palače i sakralne građevine. Ulična mreža je proizvoljnog toka sa čestimslijepim završecima. Glavne zrgade su orjentirane prema stranama svijeta, ali nisu u međusobnom pravilnom odnosu. Gradom dominiraju stepenasti tornjevi – zigurati. Plan grada Ura je najstariji sačuvan plan grada.

Asirski gradovi su pravilniji, prilagođeni konfiguraciji zemljišta. Glavne palače i hramovi grupirani su uz rub gradskih zidina kao tornjasto povezane skupine povezane s gradskim bedemom i vodenim putem.Gradovi imaju oblik pravokutnika čiji su vrhovi orjentirani prema stranama svijeta, ulična mreža je paralelna s gradskim bedemima. Usvajanje ulice kao načela reda stvara pretpostavku za planiranje grada.

Babilonski urbaniizam ujedinjuje sumersku i akadsku tradiciju s načelima Asiraca. Karakterizira ga geometrijski raspored cjeline, središnji položaj glavnog svetišta, te ekscentričan položaj palače koja je poput utvrde spojena s gradskim bedemom i vodenim putem. Glavne ulice slijede geometrijsku mrežu,dok pojedinačne gradske četvrti nemaju nikakav planski raspored. Prvi put se u ulici procesije svjesno oblilkuje ulični prostor kao munumentalni gradski potez. Babilon svojom veličinom od oko 8,9 km2, te činjenicom da su se njegova predgrađa spojila s obližnjim gradovima Borsipom i Kišom predstavlja jedinstveni gradski krajolik u cijeloj antici.

                                                                                                                                                                   

Jerihon-grad leži na nekoliko slojeva koji ukazuju raznovrsnost kulture i života kroz daleku prošlost.Čak je i danas na nekim mjestima nastanjen.

Primjer nastambe kružnog oblika specifične za staroameričke Indijance.

BIBLIOTEKE KROZ VRIJEME

                                           


BIBLIOTEKE STAROG SVIJETA


S pozdanošću možemo govoriti o prvim bibliotekama u području Mesopotamije,Egipta i Male Azije na osnovi iskopina njihovih ostataka.Npr. na nekim egipatskim grobovima nalaze se natpisi da je pokojnik bio `upravitelj kuće´ spisa.Podaci o bibliotekama starog Egipta inače su vrlo skromni.Jedna od najstarijih poznati egipatski biblioteka predpostavlja se da je bila u Tebi,u hramu Ramzesa II(1292-1225) u tzv.Ramzeseumu.Jedini podatak o ovoj biblioteci je reljef na vratima hrama koji predstavlja muškarca i ženu,muškarca kao gospodara nauke a ženu kao upraviteljicu biblioteke.Nad ulazom imala je natpis  `apoteka za dušu`.

Prema knjizi su se inače egipćani odnosili sa posebnim poštovanjem.Knjige su nazivane `balzamom za čovjekovu dušu`.U grobnicama faraona i uglednika pronalazene su `knjige mrtvih`koje se nisu odlagale u biblioteku,nego su se u njih umotavali pokojnici i sahranjivali.

Iskopavanja koja su vršena u Mesopotamiji nude nam informaciju o tragovima biblioteka u gradovima Nipur,Niniva,Uruk,Babilon,Lagaš i drugim.O ovim bibliotekama znamo nešto vise nego o egipatskim.Sumeri,najstariji stanovnici Mesopotamije bili su pismeni.Asirci,Babilonci,Akađani i drugi narodi od njih preuzimaju pismo.Najstariji kulturni spomenik Babilonaca je Hamurabijev zakon.Uklesan klinastim pismom u kamen,koji se čuva u Luvru.

Jedna od najznačajnijih biblioteka starog svijeta na području Mesopotamije je knjižnica asirskog vladara Asurbanipala(669-626)pronađena u ruševinama asirske prijestolnice Ninive.Tu je pronađeno vise od dvadeset hiljada pločica različitog sadržaja.Pločice imaju signature i numerirane su.postojali su i katalozi koji su djelomično sačuvani.U biblioteci su radili najpoznatiji asirski stručnjaci,gramatičari,astrolozi i matematičari.

Zajednička osobina ovih drevnih biblioteka jeste da su se redovno nalazile uz hramove ili vladarske dvorove.Biblitecki materijal bio je namijenjen najužem sloju svećenika i visokih činovnika,koji su jedini bili pismeni.

Aleksandrijska je najznačajnija biblioteka antike i stare ere.Osnovana je oko 300.godine stare ere.Osnovao ju je Ptolomej,egipatski vladar,pa se po njemu naziva i Ptolomejska.Iz jednog pronađenog papirusa saznajemo ko je stajao na čelu ove biblioteke.Tu se spominju najznačajniji učenjaci tog doba(Arhimed,Euklid),među njima i čovjek Kalimah (310-240)koji je na dužnosti upravnika ostao pune dvije decenije.Smatra se da je Aleksandrijska biblioteka imala oko 750.000 svezaka i 45.000 svitaka.Sve je uništeno u dva navrata:prvi put 47.godine stare ere kad je Cezar zapalio brodove u aleksandrijskoj luci,drugi put 391.stradala je od aleksandrijskog patrijarha Teofila.

Kao suparnica Aleksandrijskoj osnovana je Pergamska biblioteka u istoimenom gradu u Maloj Aziji.Osnovali su je aleksandrovi nasljednici u 3.vijeku stare ere.To je bila druga po veličini antička biblioteka.Vezano za ovu biblioteku je i masovnija upotreba pergamenata kao pisaceg materijala.Po legendi kada je Egipat zabranio izvoz papirusa,pergamski kralj Eumen II naredio je da se pronađe neki novi materijal koji bi zamjenio uvoz iz Egipta,tako je od kože sitne stoke,posebnom tehnologijom,dobiven trajniji ali i skuplji materijal.Gotovo cio fond ove biblioteke 31.godine stare ere Marko Antonije je poklonio Kleopatri.

Najznacajniju rimsku biblioteku osniva car Trajan,poznatu pod imenom ulpia,a zatim car oktavijan osniva dvije javne biblioteke:Oktavianu i Palatinu.Upravnici rimskih provincija takmičili su se ko će imati bolju javnu biblioteku smatrajući to znakom prestiža i autoriteta.U vrijeme vladavine cara Oktavijana nastaje niz privatnih biblioteka,a njihovo posjedovanje smatralo se znakom dobrog ukusa.Veliki bibliofil je bio i poznati govornik Ciceron.Sudbinu ovih kao i grčkih biblioteka vezana je za ratna razaranja.Od mnoštvo grčkih tragedija i djela sačuvana su samo 44 originala.

U isto vrijeme u Kini cvijeta bibliotekarstvo.Tada su kinezi u mnogim postignucima iznad Europe.Grade se monumentalne građevine za višu klasu,ukrašene porculanom,zlatom i slonovačom.Tako je poznato da je carska biblioteka u Pekingu jos u III stoljecu stare ere imala preko 50.000 indeksiranih knjiga.

Police za knjige drevne mesopotamijske biblioteke
Sippar-sjeverna Mesopotamija.

Ostaci biblioteke Celsus u  Ephesusu drevnom   grčkom gradu na zapadu Turske.                                                                            

PALEOLIT (STARO KAMENO DOBA)

PALEOLITSKA UMJETNOST

Ovdje napominjem da u ranim fazama paleolitske epohe(Prešelenska,Šelenska,Ašelenska čak i Musterijenska epoha)nisu bili prisutni oblici bilo kakvog ciljanog umjetničkog izražaja(većinom su tadašnji ljudi u prirodi nalazili oblike koji su ih asocirali na životinje i kao takve nosili ih sa sobom,vjerujući da će im one pomoći u boljem i kvalitetnijem ulovu(opet iz ovoga zaključujemo prisutnost rane faze duhovne revolucije)).

Tek u kasnim epohama osobito Orinjačkoj i Madlenskoj dolazimo do znakova paleolitske umjetnosti među kojima su najznačajnije slike životinja koje su bile urezane,naslikane i isklesane u kamenim zidovima pećina.Veliki postotak tih slika nalazi se na pretežno nepristupačnim mjestima u pećinama(zavučene u najmračnije odaje),iako bi bilo logično da su  bile na ulaznim galerijama,pa iz toga zaključujemo sa sigurnošću da su te slike imale daleko ozbiljniju namjenu od puke dekoracije.Možemo naslutiti da su bile stvarane kao sastavni dio nekog magijskog obreda.

Mi to vidimo ne samo po njihovom skrovitom smještaju nego i po rasporedu životinja na zidu pećine,koje su bile nacrtane jedna preko druge.Jer izgleda da za ljude kamenog doba vjerovatno nije postojala određena granica između slike i stvarnosti;slikajući životinju oni su u svojoj podsvijesti željeli da im se ta nacrtana životinja jednom nađe u domašaju,a nakon nekog vremena kad je ubiju,mislili su da su s tim činom i ubili životni duh životinje.I stoga mrtva slika nije više imala nekog značaja,pa se na nju više nije obraćala pažnja kad je trebalo ponoviti čaroliju.A magija je djelovala,jer lovci nabijeni samopouzdanjem su sa još većim žarom i snagom skakali na životinju,pa su je sa više uspjeha i obarali(emocionalna osnova ove magije prisutna je i danas,gdje ljudi slike neke drage osobe drže u novčaniku stvarajući tako osjećaj njihovog prisustva).

Možemo zaključiti promatrajući madlenske epohalne slike u Altamiri i Lascaux-u da je kult smrti te želja za ubijanjem naslikane životinje,zamjenjen kultom života i željom za povećanjem njihovog broja(tu nam u prilog ide činjenica da su se velika stada pri kraju posljednjeg glacijalnog perioda počela povlačiti iz srednje Evrope u sjevernije krajeve,a dotad krupnu divljač zamjenjuje sve sitnija).Na pećinskim slikama u Altamiri primjecujemo izvanredan realizam koji nam čak daje nagovjestiti prisutnost treće dimenzije i težnje umjetnika za plastičnošću forme(chiaro scuro)gdje svijetli tonovi daju osjećaj blizine a tamni dubine.Jer umjetnik vjerujući da zaista stvara životinju više će težiti nekom realnijem i dotjeranijem prikazivanju od onoga koji ju je slikao samo radi ubijanja.U većem broju primjera oblik životinje kao da je bio nametnut prirodnom obliku stijene,a obrisi prate žile i pukotine koliko god je to moguće.Možda je lovac čiji je opstanak uglavnom zavisio od divljači,lova i sakupljanju plodova,uobičavao sjedeći u pećini,da opaža na zidovima pećina razne forme i oblike slične onim životinjama koje je vidio u prirodi.

Pomno ih analizirajući,te iste oblike je onda komadom ugljena naglašavao,a za predpostaviti je da su pojedinci služeći se tim talentom dobijali status umjetnika- šamana pa su bili oslobođeni lova i drugih po život opasnih aktivnosti.S vremenom se je sve manje taj naš isti umjetnik oslanjo na prirodne formacije,pa je nakon određenog perioda naučio da pravi slike i bez pomoći tih prirodnih oblika.Izvanredan primjer takvog stvaralačkog zanosa jeste Naga žena iz pećine La madaleine kod Penea gdje je većina oblika isklesana iz prirodnih deformacija stijene.Spomenućemo i pećinu Addaure kod Palerma(Sicilija) gdje su pronađeni pećinski crteži rađeni brzim i sigurnim urezivanjem koji prikazuju ljudske figure i životinje naslagane jedne na drugu,nešto slično kao i u Lascauxu.

Osim velikih pećinskih slika,ljudi mlađeg paleolita radili su i male crteže te rezbarije u kosti,rogu ili kamenu vješto oblikovane pomoću mikrolitskog oružja ili kremena.Takozvana Vilendorska Venera iz Austrije,jedna je od nekoliko ženskih figura plodnosti,koja se sva nalazi u jednoj okrugloj formaciji podsjećajući na jajolike –svete oblutke-.Također ne smijemo zanemariti i Bizona načinjenog od irvasovog roga,primjećujući njegovu kompaktnost i izražajnost koja se oslanja djelomično na prirodni oblik roga iz kojeg je izrezan.Spomenićemo i australske Bušmane(starosjedioci Australije)koji su donedavno bili jedini ostaci te prvobitne faze čovjekovog razvoja.Čak je i njihova umjetnost iako sa manje vještine,rađena pretežno na kori drveta(interesovanje za pokret i oštro zapažanje),nesumnjivo imala karakteristike paleolitske civilizacije.

Ovdje smo sumirali neke od važnijih aspekata razvoja paleolitske umjetnosti a njen kraj je uslovio krajem ledenog doba i povlačenjem ledenih ploča na krajnji sjever. Krajeve srednje Evrope sad naseljavaju nove životinjske vrsta,dolazi do epohalne pojave zemljoradnje i pripotomljavanja životinja,a čovjek kao čovjek i u ovoj za čovječanstvo velikoj prekretnici će ostaviti ogroman trag kako u umjetničkom,tako i u religijskom pogledu.Počela je nova revolucija ona Neolitska!

Slika konja iz špilje Lascaux.Popularno nazvana `Kineski konj` zbog sličnosti sa kineskom   umjetnošću.                                             

Tlocrt špilje Lascaux(Francuska) pokazuje začuđujuću sličnost tog prostora čovjekovog života sa unutarnjim organima ljudskog tijela(utroba,krvotok).