Arhitektura u Perziji ima kontinuiranu historiju od preko 6000 godina, od barem 5000. p.n.e. do danas, sa karakterističnim primjerima koji se pružaju preko ogromnog područja od Sirije do Sjeverne Indije i granica Kina, od Kavkaza do Zanzibara. Perzijske građevine variraju od seljačkih koliba, čajdžinica, vrtnih paviljona do nekih od najljepših i veličanstvenih građevina koje je svijet ikada vidio. U svom smislu i svrsi, monumentalna perzijska arhitektura prvenstveno je bila vjerskog karaktera- na početku čarobna i precizna- čime je čovjek počeo komunicirati i surađivati sa nebeskim moćima. Dostupni građevinski materijali diktirali su glavne oblike. Glina, dostupna na raznim mjestima, potiče razvoj primitivne pise- lijevanog blata, čvrsto stisnuto i omogućeno za sušenje.Obilje teške plastične zemlje, zajedno sa žilavom gipsanom žbukom, olakšavali su razvoj cigle. Građevine od cigle nisu imale oštre konture, efekte čvrstoće i težine uobičajene za kamen, ali s druge strane dozvoljavale su velike, dobro definisane mase čija je ravna površina dopuštala ukrase koji bi bili neprimjereni ili čak nemogući na kamenu.
Više od 3000 godina određeni elementi dizajna perzijske arhitekture su se održali. Najupadljiviji bili su istaknuti osjećaj za mjerilo i uviđavno korištenje jednostavnih i masivnih oblika, prilično nevjerovatna dosljednost u korištenju ukrasnih sklonosti, portal sa visokim lukom postavljen unutar niše, stubovi sa potpornim kapitelima i ponavljanje tipa plana i elevacije. Neki od najranijih stilova postoje i danas. Trijem sa stubovima ili talar, otkriven u grobovima urezanim u stijenu, u blizini Persepolisa; kupola na četiri luka,; veliki jajoliki luk Ctesiphon i danas se može naći u pruvrednim zgradama dvadesetog vijeka, dvorište sa četiri ivana, koje je prethodili partitskom vremenu; kule od zemlje koje su se uzdizale prema nebu da bi se spojile sa božanskim kulama na nebu; unutrašnje dvorište i bazen, kutni ulaz i velike dekoracije jesu stare, ali su još uvijek zajedničke karakteristike.
Većina struktura su jednostavne u masi i konturama- donoseći iz daleka duh mira i sigurnosti- u kombinaciji sa kontrolisanim uzbuđenjem koje dolazi iz ogromnih područja živih boja, zapetljni ukrasi koji pozivaju na ležerno istraživanje. Ova kombinacija stimulacije i mirovanja karakteristična je za velike frize na Perzepolisu i nakupnine sjajne grnčarije kao one u Mashadu, beskrajno fascinantne i prožete detaljima. Raskošno i intenzivno razvijena površina ukrasa bila je osnovna, zadovoljavajuće obnovljena sa svježim otkrićem u svakom razdoblju. Osim uticaja klime, dostupnih materijala, vjerskih ciljeva i perifernih kultura, zaštitnici su takođe igrali odlučujuću ulogu u razvoju arhitekture. Veliki spomenici su se smatrali i povlasticom i dužnošću vladara. Darije i Xerxes, Chosroes II, Ghazan Khan, Timur, Mahmud od Ghazna, Šah Abbas, svi su koristili nacionalne izvore kao i svoje lične talente za građenje. Njihova veličanstvena zdanja bila su lični spomenici, demonstracija moći, osobnosti, rivalstva, ukusa i statusa
Sama okolina- velike planine prekrivene snijegom, doline velike kao pokrajine, široka, sjajna ravnica- zahtijevale su građevine zamišljene i izvedene u smislu veličine. U takvom okruženju gdje bi obična zgrada izgledala kao sitnica, osjećaj za mjerilo, smiono korišten, bio je nezamjenjiv. Čovjek je uvijek bio svjestan svoje ovisnosti o nebeskim silama i njegov glavni cilj bio je ostvariti kontakt sa vrhovnim silama, kroz poštovanje, poslušnost i sudjelovanje i potvrdnu arhitekturu. To je bio stalni ured a arhitekturu, i fizički i simbolički, da se premosti jaz između materijalnog i nebeskog svijeta, pomoću struktura koje se podižu prema nebu. Simbolički karakter planina i njihova ključna uloga u održavanju plodnosti i života nastavlja se kroz cjelokupnu historiju perzijske arhitekture, ponekad u određenim simbolima, ponekad u suptilnim oblicima, i najčešće u upotrebi ukrasa koji jasno podsjećaju na vegetaciju. Važna karakteristika ovog planinskog koncepta nužno uključuje ulaz. Rascjepine i duboke usjekline vode u srce planine, a to se postiže kroz ove otvore iz kojih se bog povlači ili izlazi u vitalnom trenutku obnove. Dakle, u ranim prikazima planine, nebeske sile su u kontaktu sa zemljom. U ranim hramovima ili ziguratima, koji u svom obliku i značenju predstavljaju planinu; ova niša, vrata prema božanskom svijetu predstavljena je velikim vanjskim portalima. Oni predstavljaju prvi korak u prelazu iz vanjskog činjeničnog svijeta u unutrašnji svijet božanske moći. Od zorostianskog vremena ljepota je bila integralno povezana sa svjetlom. To je bila suštinski dio božanske ličnosti. Fizičko svjetlo u Perziji- intenzivno, opipljivo, kreativno- uvjerljivo razjašnjava ulogu koja mu je dodijeljena po religiji. U perzijskoj umjetnosti, tražile su se lakoća i jasnoća, a izbjegavalo se mračno i zbunjujuće. Ljubav prema ljepoti postojala je u svim klasama i danas nalazimo skromna oruđa izrađena sa profinjenim ukusom. Ta ljepota sama po sebi je bila značajna, da je bilo bitno njegovati i čuvati, da je u istinu ljepota božanski atribut, gdje su univerzalna načela bila prihvaćena.
UMJETNIČKE EPOHE Podjela umjetnosti u Perziji odgovara političkim periodima u državi. Prema glavnim dinastijama koje su vladale Perzijom od osnivanja države do njenog pokoravanja od strane Arapa, umjetnost Perzije se dijeli na tri glavna perioda: Ahemenidski, partski, i sasanidski.
• PRIJE AHEMEDINA prije 560 p.n.e.
• AHEMEDINI 560-330 p.n.e.
• SELEUKIDI -: 312.-174 . p.n.e.
• PARTI 174 p.n.e - 224 n.e.
• SASANIDI: 224-642 n.e.
.jpg)
`Besmrtnici`naoružani kopljem,lukom i spremnikom za strijele,a u nekim slučajevima i sa okruglim štitom,formirali su carsku stražu Ahemenidskog vladara.Strogi red ratnika je u suprotnosti sa živosti općenito vidljivim u grčkim reljefima,gdje je bitna značajka pokušaj da se prenese pokret.
Nema komentara:
Objavi komentar