ARHITEKTURA EGIPTA

KRATKI PREGLED OKOLNOSTI POD KOJIMA SE RAZVIJALA ARHITEKTURA STAROG EGIPTA


Zemlja Faraona se sastoji od uskog pojasa uz obje strane plodne rijeke Nil, oko koje se nalazi ogoljena zemlja, oštre stijenske litice i pustinja. Na sjeveru Nil postaje ogromna delta prema Mediteranu.

Od materijala za izgradnju Egipat je obilovao kamenom ali i povoljnim načinom transporta kamena sa brodovima Nilom. Zbog masivne kamene gradnje, egipatski spomenici su se sačuvali i do danas. Egipat je bio bogat svim građevinskim materijalima, osim drvetom. Od dobrih vrsta gline Egipćani su pravili ćerpić, koji su upotrebljavali za izgradnju stambenih zgrada i utvrđenja. Međutim, u arhitekturi Egipta najveći značaj je imao kamen, koga je bilo raznih vrsta i najboljeg kvaliteta. Bilo je u neograničenim količinama krečnjaka, pješčara, granita, sijenita, bazalta, diorita. Dobre vrste kamena omogućavale su upotrebu velikih greda za pokrivanje arhitektonskih prostora.


Egipat ima samo dva godišnja doba: ljeto i proljeće, što je značajno doprinjelo očuvanju struktura. Ova klima je bila pogodna za stvaranje arhitekture sa masovnim zidovima gotovo bez otvora, jer je toplote i sunca bilo dovoljno.
Klimu u Egiptu karakterišu visoke temperature preko čitave godine. Pola godine vlada suša, a druga polovina je puna vlage. Tad se Nil izlijeva iz svoga korita. Poslije povlačenja, on ostavlja plodni nanos koji godišnje može da da i četiri žetve. Ova žarka klima, kao i u Mezopotamiji, uslovila je izgradnju zgrada sa unutrašnjim dvorištima, oko kojih su grupisane prostorije sa malim otvorima, koji su orijentisani na dvorište. Koliko god su poplave Nila bile ljudima korisne, radi povećanja plodnosti tla, toliko su one predstavljale i opasnost.


Zbog toga je bilo neophodno izgraditi uređaje za odbranu od poplava, razne nasipe i odbrambene zidove, kao i kanale za navodnjavanje u sušnim mjesecima. Zidovi nasipa i kanala pravljeni su nagnuti, kako ih voda ne bi podlokavala. Ti nagnuti zidovi, posve utilitarni i funkcionalni u irigacionom sistemu, prešli su i u arhitekturu i dali joj jednu specifičnost i osobenost, karakterističnu samo za Egipat.



Društveni sistem se sastojao od . faraona i njegove porodice, zvaničnicima i sveštenicima a s druge strane su bili seljaci i zanatlije. Faraoni su (prema egipatskom svešteniku Manethu koji je napravio zapis oko 300.g.p.n.e na grčkom jezik), bili podjeljeni u 30 dinastija.


Ove dinastije su podjeljene u tri najznačajnija razdoblja kraljevstva i ptolomejsko razdoblje od vremena Aleksandra Velikog te dolaska Rimljana.


1. Staro Kraljevstvo (Dinastije od I – IX), 3600- 2130.g.p.n.e
Južni Egipat, prestonica Memfis, period je izgradnje velikih piramida u Gizi sve do XI
dinastije kada je prestonica postal Teba.


2. Srednje Kraljevstvo (Dinastije od XI – XVII), 2130-1580.g.p.n.e
Povratak stabilnosti pod kraljem Mentuhetepom II, zemlja je bila ujedinjena, što se
odmah odrazilo i na napredak u umjetnosti i arhitekturi. Početak gradnje hrama u
Karnaku.


3. Novo Kraljevstvo (Dinastije od XVIII-XXX) 1580-332.g.p.n.e
Glavni grad Teba, daljnja dogradnja hrama u Karnaku. Vrijeme vladavine i jedne kraljice – Hatšepsut. Vladavina Amenofisa IV koji je svoje ime promjenio u Akhenaten, te
preselio prestonicu u Amarnu i izmjenio tradicionalnu egipatsku religiju sa novom vrstom monoteističke. ( Supruga Nefertiti, sin Tut-an-khamun).


Rasmzes I započinje gradnju hipostilne dvorane u Karnaku. Period vladavine Ramzesa II jednog od najpoznatijih vladara i graditelja brojnih objekata hram u Abu Simbelu, Hram Ramzesa (Ramaseum) u Karnaku. Od 525.g.p.n.e Egipat su osvojili Perzijanci i bili su okupatori oko 100 godina.


4. Ptolomejski period, od 332 g.p.n.e do 3.g.n.e
Period Aleksandra Velikog, koji je osnovao grad Aleksandriju koja je postala središtem grčke kulture. Nakon njegove smrti 323.g.p.n.e Egipat je pao pod vlast generala Ptolomeja i tri stoljeća Kraljevstvo je ponovo doživljavalo procvat. Graditelj je svetionika na Farosu. Pred kraj ptolomejskog perioda rimski napadi su bili sve jači, te smrću kraljice Kleopatre Egipat je postao rimska provincija.



ARHITEKTURA


Egipatska arhitektura izvedena u kamenu prva je potpuno definisala tektonski princip komponovanja arhitektonskih prostora. Egipatska religija je imala vrlo veliki broj božanstava od kojih su neka bila lokalnog značaja, a samo mali broj bogova je bio poštovan u čitavom Egiptu. Najvažniji i najmoćniji je bog sunca RA, koji daje život svim živim bićima. Bogovima se grade hramovi, kao njihove vječne kuće. Za arhitekturu, ne manji značaj imalo je vjerovanje u besmrtnost duše, što je kao posljedicu imalo izgradnju monumentalnih grobnica egipatskih faraona.


Robovlasnički sistem stvorio je državnu organizaciju na čijem čelu je bio vladar, faraon, sin boga sunca, neograničeni gospodar, kao i vladar u Mezopotamiji. Faraon je gradio bogovima hramove, a sebi grobnicu. Vjerovanje u besmrtnost duše imalo je odraza na težnju Egipćana da izgrade arhitekturu koja će vječno trajati.


Pobrojani faktori u Egiptu su stvorili arhitekturu koja ima vlastitu fizionomiju posve različitu od ostalih. Ovi faktori nisu isti za sve arhitekture, niti pojedinačno imaju jednak uticaj. Njihovo djelovanje je uvijek skupno, pri čemu neki od tih činilaca ima presudan značaj. Za Egipat, to je izolovan geografski položaj, koji je omogućio relativnu nepromjenljivost umjetnosti kroz vremenski period od tri milenijuma.

Poimanje vječnosti iz religije,našlo je odraza za vječnim i monumentalnim u arhitekturi.

El-Amarna:šematski prikaz naselja za radnike,gdje primjećujemo planski princip razvoja grada uz izgradnju pravougaone mreže ulica koje zatvaraju pravilne četverougaonike za stambenu izgradnju.